MAŽURANIĆ
MAŽURANIĆ-JANKOVIĆ
Najstariji grb roda Mažuranića
ŠTIT[1]: U zlatnome štitu zelena stabljika mažurane
s cvijetovima u prirodnim bojama.
Prezime Mažuranić u jezikoslovnom
smislu riječi nastalo je od imena biljke mažurana. Davna osobna imena, a s
njima u vezi i prezimena, imala su često motive nastanka u nazivima bilja.
Dakle, u ovom prezimenu valja tražiti teško odgonetljivu vezu s biljnim
svijetom kraja u kojemu je ovo prezime nastalo.
U povijesnim dokumentima prezime dolazi u
oblicima: Mažuranić, Mažuranić-Janković, Mazuranich, a nema
nikakve veze s prezimenom Mažuran koje se javlja u Karlobagu.
Slavni novljanski rod Mažuranića zabilježen
je prvi put još davne 1360. godine pri popisu patricija i građana grada
Splita[2],
pa otuda najstariji trag Mažuranića treba ovdje tražiti. O tomu otkud se rod
naselio u Dalmaciju postoje samo usmena predanja, ali se i ona u bitnome razlikuje[3].
Po jednima rod Mažuranića je podrijetlom sa Sicilije i dovodi se u vezu s plemenitim rodom Maiorana iz Monte S. Guiliana
i iz Calabrije. Stari je rod Maiorana podrijetlom od plemenitog francuskog roda
Marogano, a najprije se naselio u Napuljsko Kraljevstvo te su ubrzo zabilježeni kao
napuljski patriciji. Zatim prelaze na Siciliju, gdje su poznati kao patriciji Calabrije,
baruni s pridjevkom ”di Villadimare”, baruni s pridjevkom ”della Nicchiara” i kao
markizi s pridjevkom” di Leonvago”. [4]
|
|
|
Zanimljivo
je da plemeniti Maiorani iz Monte S. Guiliana i novljanski Mažuranići imaju
isti heraldički lik u štitu grba, a
to je zelena stabljika biljke mažurane s cvijetovima u zlatnom štitu. Iz toga je
roda i conte Ludovico Maiorana. Na njega su Matiji Mažuraniću skrenuli pozornost u mletačkom arhivu (Archivio
Stato di Venezia) tijekom njegovog boravka u Veneciji, te su tom prigodom doveli
plemićki rod Maiorana u vezu sa rodom novljanskih Mažuranića.[5]
Po
drugima su Mažuranići podrijetlom iz Grčke i i pripadaju grani roda Mazuranis, a po trećima se rod
Mažuranića naselio u Dalmaciju iz nekih istočnih zemalja.
Činjenica je, da je rod Mažuranića već u 14. st. zabilježen
po prezimenu koje je do danas sačuvano kao
jedinstveno. Iz toga razdoblja potječe i grb kao heraldički simbol i
identitet roda i obitelji. što je
starije, prezime ili grb, teško je reći, budući da je korijen
prezimena mediteranska biljka ”mažurana”, koja je isto tako prikazana i na štitu
grba.
Tjekom 15. i 16. stoljeća obitelj seli
prema sjeveru, da bi godine 1474. u Novom Gradu (danas Novi Vinodolski) bio zabilježen
svećenik Juraj Mažuranić. On je najvjerojatnije poslan službom u Novi
Grad budući da obitelj još nije stalno bila naseljena u Novom Gradu. Polovicom
16. stoljeća Mažuranići borave stalno u Senju kao uskočka
obitelj. Iz toga razdoblja poznati su nam uskočki časnici i dočasnici
Mazuranići, koji su bili članovi stalne vojne posade tvrđavnog
naselja Senj, a Senj je bio sjedište kapetanije.[6]
Uskočka upornost, snalažljivost, hrabrost i bistrina uma karakterizirala
je sve članove ovoga uskočkog roda.
Posebno se u popisu stalne vojne posade spominje
uskok i konjik Ivan Mažuranić, koji je pod zapovjedništvom
generala Vojne krajine Ivana Lenkovića, te uz poznate senjske junake koje
je opjevala i narodna pjesma, Ivana Senjanina, Pavla Jurišića, Luku
Kukuljevića, Pavla Lopašica i Marka Jelačića ratovao na cijelom prostoru Hrvatske Vojne
krajine.
Obitelj
Mažuranića krajem 16. i početkom 17. stoljeća već
je zabilježena u Novom Gradu, koji je
bio pod frankopanskom vlašću, a tu žive kao slobodnjaci, uživaju u plemićkim
privilegijama i obnašaju važne gradske dužnosti kao ”suci pravdeni”, ”svedoci
zamerni”, ”dobri muzi” i ”knapi”. Od Frankopana među prvima dobivaju dozvole
da podižu obiteljske kuće izvan gradskih
zidina, pa je već sin spomenutog
uskoka i konjika Ivana Mažuranića
živio u svojoj obiteljskoj kući u Novom Vinodolskom.
Ivan
Radoslavov Mažuranić (zabilježen 1603. godine) od Frankopana dobiva plemićku
titulu kneza. Sljedeći Mažuranić koji je bio zabilježen kao knez je njegov
unuk Janko po kome će ta grana prvorođenih novljanskih Mažuranića
dobiti i pridjevak ”Janković”. Ne
tako davno, braća Boško, Ivan i Miljenko, sinovi odvjetnika dr.Milutina,
spominju se kao ”mali Jankovići”, dok je Ivan Ivana-Petra bio poznat u
narodu kao ”ded Janković”. Od 16. st. Mažuranići su jedna od
najuglednijih obitelji u Novom.
Negdje
pri kraju vladavine i u vrijeme propasti Frankopana imamo zabilježene knezove: Matija
Mažuranića, čiju titulu kneza nasljeđuje knez Danko Mažuranić-Janković
(1682.-1745.).
S propašću Frankopana, i njima
bliske obitelji gube na društvenom utjecaju, pa tako i novljanski rod Mažuranića
kroz sljedećih nekoliko generacija živi ponajviše od prinosa sa svojih
posjeda, tj. od poljodjelstva, trgovine i obrta.
Četiri
generacije nakon novljanskog kneza Danka, sinovi Ivana-Mikule Mažuranića
(1771.-1844.) i Kate r. Ivić (1778.-1884.), Antun (1805.-1888.), Ivan
(1814.-1890.) i Matija ( 1817.-1881.) ponovno vraćaju sjaj i značaj
roda novljanskih Mazuranica. Antun, Ivan,
i Matija su bili inspiratori ilirske, južnoslavjanske ideje ne samo u Vinodolu
i Hrvatskom primorju, nego u cijeloj Hrvatskoj.
Matija kao gradski glavar, poduzetnik-graditelj,
putopisac i horvat-paša u Carigradu (na
sultanovom dvoru postojala je funkcija suca za kršćane, tzv ”horvat-paša”),
Ivan kao dvorski kancelar u Beču, pisac, ban i zlatni carski vitez Reda Željezne
Krune I razreda[7], Antun kao jezikoslovac i
vitez ruskog carskog reda Svetoga Vladimira.[8]
Kuća braće
Mažuranić Ban Ivan
Mažuranić Glavar Matija Mažuranić
Vladimir-Fran Mažuranić Ivana Brlić Mažuranić
Ban Ivan Mažuranić je iz političkih
razloga i kao član Narodne stranke prihvaćao pridjevak ”ban pučanin”,
dok Poglavarstvo Novog Vinodola unatoč tomu 1909. godine izdaje potvrdu
plemstva roda Mažuranića.[9]
U
nizu najznačajnijih predstavnika obitelji Mažuranić valja još
spomenuti svećenike, Franka I, Franka
II te naslovnog kanonika Modruškog
kaptola, Antuna (živio između 1687. i 1757.); pjesnika, novelistu i
putpisca te carskog časnika, Vladimira-Frana (1859.-1928..); spisateljicu
Ivanu Brlić Mažuranić (1874.-1938.); časnika i ađutanta na
dvoru Karađorđevića, Božidara
(1879.-1952.); predsjednika Senata Kraljevine Jugoslavije, dr. Želimira
(1882.-1941.); predsjednika Kraljevske Akademije i predsjednika Kraljevskog
Banskog Stola, Vladimira (1845.-1928);
slikara i mačevaoca, Vladimira (1925.-1985.); utemeljitelja novljanske čitaonice
i knjižnice, naslovnog kanonika Josipa (1811.-1879.); viteza Josipa; Stjepana
(1847.-1907.); narodnog zastupnika i lječnika, dr. Bogoslava (1865.-1918.);
narodnog zastupnika i odvjetnika, dr. Milutina (1871.-1957.); mornaričkog časnika
Miljenka (1919.-1942.); carskog savjetnika, dr. Marjana; kraljevskog izaslanika
dr. Mladena; pravnika i savjetnika u maršalatu, potpukovnika Boška r. 1918.; te
viteza Ivana r. 1951. [10]
Kuca deda Jankovića Ivan Mažuranić-ded Janković
Ivan Mažuranić Dr.
Bogoslav Mažuranić Dr. Milutin Mažuranić
U Novom Vinodolskom tijekom 19. st.
živjelo je 16 porodica roda Mažuranića, a tijekom 20. st. svega deset
porodica. Mažuranići, osim Novog Vinodolskog gdje ih ima ponajviše, žive u
Sušaku, Slavonskom Brodu, Zagrebu te u inozemstvu (južna Amerika, Sjedinjene
Amerike Države, Njemacka).
Rodoslovlje novljanske grane Mažuranića-Jankovića
od knezova Mažuranića.[11]
|
|
|
vitez Ivan (r. 1951.) |
|
Darko |
|
|
|
|
│ |
|
│ |
|
|
Miljenko |
Ivan |
Boško (r. 1918.) │ |
Vladimir |
Božidar │ │ |
vitez Josip |
|
|
|
│ |
|
│ |
|
|
|
Bogoslav |
Milutin |
|
Božidar |
Želimir |
|
|
|
│ |
|
│ |
|
|
|
|
Ivan │ |
Anka │ |
Vladimir │ |
Vladimir Fran |
|
|
|
│ |
│ |
│ |
|
|
svećenik Franko |
|
Ivan ded Jankovic │ |
Matija │ │ │ |
ban Ivan |
vitez Antun |
|
|
|
Ivan-Petar |
Ivan-Mikula |
|
|
|
|
|
│ |
│ |
|
|
|
svećenik Franko |
|
Anton │ |
Petar │ |
|
|
|
|
|
Franko |
Matij |
|
|
|
|
|
│ |
│ |
|
|
|
svećenik Anton |
|
knez Danko (1682-1745) |
Ivan |
|
|
|
|
|
│ |
|
|
|
|
knez Matij |
|
Ivan |
|
|
|
|
|
|
│ |
|
|
|
|
|
|
Jurisa |
|
|
|
|
|
|
│ |
|
|
|
|
Matija |
|
knez Janko (1658-1697) |
|
|
|
|
|
|
│ |
|
|
|
|
|
|
Stanisa |
|
|
|
|
Anton |
|
│ |
|
Martin |
|
|
(1610.) |
|
│ |
|
(1610.) |
|
|
|
|
knez Ivan |
|
|
|
|
sudac Matko |
|
(1603) |
|
|
|
|
(1598.) |
|
│ |
|
|
|
|
|
|
konjik Radoslav │ |
|
|
|
|
sudac Petar (1586.) |
|
Matija │ |
|
Martin (1585.) |
|
|
|
|
konjik Ivan (1551.) |
|
|
|
1474.
Svećenik Juraj na službi u Novom Gradu
1360.
Obitelj Mažuranić zabilježena je u
Splitu
Zanimljivo je pripomenuti
da danas živi potomci kneževske grane ove obitelji jesu Mažuranići i po muškoj
i po ženskoj liniji budući da se Ivan (Ivana Ivanova) Mažuranić-Janković
oženio Ankom (Matije) Mažuranić.
Španjolska grbovnica Ivana Boškova Mažuranića-Jankovića
Kneževski grb Mažuranića-Jankovića
ŠTIT: U zlatnome štitu, zaobljenom u donjem dijelu, zelena stabljika mažurana s
crveno-bijelim cvjetovima poredanih u
dva niza (3:3).
NAKIT: Iznad štita ukrašena zlatna kneževska kruna sa devet šiljaka.
Ovaj grb kao i rodoslovlje i plemstvo
kneževske grane Mažuranića-Jankovića potvrđeni su španjolskom
grbovnicom pripremljenom od strane heralda za drevno kraljevstvo Castille i
Leona i arhivara grbovnika Castille i Leona, člana heraldičkog
savjeta Malteškog Reda, don Alfonsa de Ceballos-Escalera y Gila, Markiza de La
Floresta, 9. XII 2002., broj 13/2002.
Ovaj grb i kratak opis grane roda Mažuranić-Janković registrirani su i objavljeni u ”Burke’s Peerage and Gentry International Register of Arms” pod kategorijom ” titularno plemstvo”.
Grb viteza Ivana B. Mažuranića-Jankovića
od knezova Mažuranića
ŠTIT: U zlatnome štitu zelena stabljika mažurana s cvijetovima u prirodnim
bojama.
NAKIT: Iznad štita kneževska kruna sa devet šiljaka.
ČUVARI GRBA:[12] Na zlatnom postolju dva crna vuka stoje
okrenuta prema štitu.
Ovo
je osobni grb pl.viteza Ivana B. Mažuranića-Jankovića od novljanskih knezova
Mažuranića [13]. Grb je nadopunjen i pojačan
čuvarima grba, parom crnih vukova koji stoje okrenuti prema štitu.
Grb je potvrdio Heraldički savjet
Skandinavskog Grbovnika te su grb i kratka prezentacija grane Mažuranić-Janković
registrirani i objavljeni u Skandinavskom grbovniku pod registracijskim brojem 668/2004 godine 2004.
Grb i kratku prezentaciju grane Mažuranić-Janković
također je registriralo i objavilo Švedsko
Genealoško Društvo u svome ”Registru plemenitih obitelji u Švedskoj” u kategoriji
”knezovi/grofovi/konti”.